FILOZOFSKE SLJEDBE U JUDEJI
Vraćamo se na 1. poglavlje knjige XVIII. Židovskih starina u kojem Josip razmatra tri postojeće filozofske sljedbe koje su do tada postojale kod Židova: saduceje, farizeje i esene, te kaže da je četvrtu filozofsku sljedbu, kojoj ne kaže ime, osnovao Juda Galilejac. No iz svega što znamo, proizlazi da su to bili sikari. Mi ćemo o tim sljedbama prvo prenijeti Josipove tekstove iz Židovskih starina i knjige II. Židovskog rata; nakon toga ovo ćemo razmatranje obogatiti tekstovima Novog zavjeta, Svitaka s Mrtvog mora, Plinija Starijeg, Dio Kokejana, Filona Aleksandrijskog, Hegesipa, Hipolita iz Rima, Irineja, Euzebija iz Cezareje, Epifanija iz Salamine, Jerolima, komentarima iz nekih današnjih knjiga te našim komentarima.
Ovdje, svakako, nećemo prezentirati tekstove samo o četiri sljedbe navedene kod Josipa, nego ćemo temeljem podataka Epifanija iz Salamine i Hegesipa naše razmatranje upotpuniti podacima o sljedbama pismoznanaca (književnika), nasareana, oseana, nazoreana i ebionita, a zatim ćemo tom razmatranju pridodati podatke o sljedbi s Mrtvog mora te o sljedbi Puta odnosno nazarenskoj sljedbi, tj. ranoj Crkvi.
SADUCEJI
JOSIP FLAVIJE: ”A nauk saduceja je da duše umiru s tijelima. Oni se ne obaziru niti na jednu stvar, osim na ono što im zakon propisuje, jer misle da je primjer vrline sporiti se često s nastavnicima filozofije. No taj je nauk bio prihvaćen samo od nekolicine, pa ipak to su bili oni koji su imali najveće dostojanstvo. A oni nisu bili u stanju učiniti gotovo ništa sami (ili su ponekad protiv volje i silom obvezivali mnoštvo), jer kad su oni postali magistrati, ovisili su o stajalištima farizeja pošto ih mnoštvo inače ne bi podržalo.” (Židovske starine, XVIII, 1).
”A saduceji potpuno odbacuju sudbinu i smatraju da Bog ne učestvuje u našem činjenju ili nečinjenju zla, te kažu da je djelovati dobro ili zlo vlastiti izbor ljudi i da jedno i drugo pripada svakome kako bi dotični mogao djelovati kako želi. Oni također odbacuju vjerovanje o besmrtnom trajanju duše te kažnjavanju i nagradama u Hadu. Štoviše, farizeji su prijateljski jedan prema drugome, te su za iskazivanje sloge i nagrade pred javnošću; a ponašanje saduceja jednog prema drugome u nekom je stupnju divlje, dok su njihovi razgovori s onima iz njihove stranke isto tako barbarski kao da su im oni stranci.” (Židovski rat, II, 8/14). ª
HIPOLIT IZ RIMA: ”Saduceji su, međutim, za odbacivanje (pojma) sudbine te priznaju da Bog ne čini ništa što je zlo, niti da ostvaruje svoj naum preko (zlih), nego tvrde da izbor između dobra i zla leži u moći ljudi.And they deny that there is a resurrection not only of flesh, but also they suppose that the soul does not continue after death. I oni poriču da postoji uskrsnuće ne samo mesa (tijela), nego također pretpostavljaju da duša ne nastavlja (živjeti) nakon smrti. The soul they consider nothing but mere vitality, and that it is on account of this that man has been created.SSSmatraju da je duša tek vitalnost, te da je pomoću toga čovjek stvoren.However, (they maintain) that the notion of the resurrection has been fully realized by the single circumstance, that we close our days after having left children upon earth. Međutim (oni tvrde) da se pojam uskrsnuća u potpunosti ostvaruje kroz ovu okolnost: da mi završavamo naše dane nakon što ostavimo djecu na zemlji. But (they still insist) that after death one expects to suffer nothing, either bad or good; for that there will be a dissolution both of soul and body, and that man passes into non-existence, similarly also with the material of the animal creation.Ali (još uvijek inzistiraju) da nakon smrti svatko treba očekivati da ne će patiti ništa, bilo loše ili dobro, jer će (nakon smrti) biti raspad obojih, i duše i tijela, te da čovjek prelazi u nepostojanje, slično s materijom životinjske kreacije. But as regards whatever wickedness a man may have committed in life, provided he may have been reconciled to the injured party, he has been a gainer (by transgression), inasmuch as he has escaped the punishment (that otherwise would have been inflicted) by men.A što se tiče bilo kakvog zla kojeg je čovjek počinio u životu, pod uvjetom da se pomirio s oštećenom stranom, on je bio dobitnik budući da je izbjegao kaznu (koja bi mu inače sljedovala) od ljudi. And whatever acquisitions a man may have made.I bez obzira na stečevine koje je čovjek priskrbioand (in whatever respect), by becoming wealthy, he may have acquired distinction, he has so far been a gainer. (u bilo kojem obliku), tako što je postao bogat i stekao razliku, on je do tada bio dobitnik.But (they abide by their assertion), that God has no solicitude about the concerns of an individual here. A oni (ostaju pri svojoj tvrdnji) da Bog ne brine o problemima pojedinaca ovdje (na zemlji).And while the Pharisees are full of mutual affection, the Sadducees, on the other hand, are actuated by self-love.
I dok su farizeji puni međusobne ljubavi, saduceji su, s druge strane, pokretani samoljubljem. This sect had its stronghold especially in the region around Samaria.Ova sljedba ima svoje uporište posebno u regiji oko Samarije. And these also adhere to the customs of the law, saying that one ought so to live, that he may conduct himself virtuously, and leave children behind him on earth.I oni se također drže običaja zakona, rekavši, da svatko treba živjeti tako da (kroz život) sebe vodi krijeposno te da iza sebe ostavi djecu na zemlji.They do not, however, devote attention to prophets, but neither do they to any other sages, except to the law of Moses only, in regard of which, however, they frame no interpretations. Međutim, oni ne posvećuju pažnju prorocima, kao niti bilo kojem drugom mudracu, osim jedino Zakonu Mojsijevu, u pogledu kojeg, međutim, oni nemaju okvira interpretacije.These, then, are the opinions which also the Sadducees choose to teach. To su, dakle mišljenja koje su saduceji izabralii da naučavaju.” (Opovrgavanje svih hereza, Glava XIV.–THE TENETS OF THE ESSENI. XXIV.). ª
EPIFANIJE IZ SALAMINE: ”Ponovo, poslije tih samaritanskih sljedbi (tj. esena, gorotena, sebuejana i dositejana) i jedne grčke koje sam ranije naveo, sve u svemu sedam ih je nastalo (tj. sljedbe saduceja, pismoznanaca/književnika, farizeja, hemerobaptista, nasareana, oseana i herodotovaca) među Židovima u Judeji i Jeruzalemu prije Kristovog utjelovljenja.” (Panarion, I, 14:1.1).
”Prvi su saduceji, koji su se odijelili od Dositeja. Sebi su dali ime saduceji, te je, ako hoćete, naziv izveden od pravednosti: “zedek” znači “pravednost”. No u starini je tamo također bio svećeni Zadok.” (ibid., 14:2.1).
”Međutim, ovi se nisu zadržali na učenju svog učitelja. Odbacili su uskrsnuće mrtvih i držali mišljenje kao Samaritanci. No oni ne priznaju postojanje anđela, premda Samaritanci to ne opovrgavaju. Oni također ne znaju za Svetog Duha, jer ga za sebe nisu smatrali vrijednim. Čitavo je njihovo pridržavanje upravo kao od Samaritanaca.” (ibid., 14:2.2). ª
PISMOZNANCI (KNJIŽEVNICI)
EPIFANIJE IZ SALAMINE: ”Poslije tih saduceja dolaze pismoznanci/književnici – za njihovo vrijeme ili u točno isto vrijeme. Pismoznanci su bili ljudi koji su ponavljali Zakon učeći ga kao vrstu pravila. Slijedili su druge židovske običaje, ali su uveli, ako hoćete, vrstu posebnih (dvoličnih, sofistički dosjetljivih, izmotavajućih) smicalica. Oni nisu živ-jeli samo po Zakonu, (nego) kao dodatak, ako hoćete, poradi čistoće i svetosti pridrža-vali su se “pranja lonaca, pehara, pladnjeva” i uza sve to drugih posuda za posluživa-nje stola koje su posluživali! Oni su “pažljivo prali svoje ruke” i pažljivo se čistili od izvjesnih vrsta prljavština u prirodnoj vodi i kupkama.” (Panarion, I, 15:1.1-2).
”A imali su izvjesne “rese” indikativne za njihov način života da razmeću svoje hvalisanje i da dobiju pohvalu od promatrača. A kod kuće bi stavljali “filakterije” – to su široke bordure grimizne tkanine – na svoju odjeću.” (ibid., I, 15:1.3).
”Pošto su one također (navedene) i u evanđelju, netko bi mogao pomisliti da je riječ o amuletima, jer su njihove amulete neki ljudi nazivali “filakterije”. Ali priče nemaju ništa s tim. Ljudi kao pismoznanci nosili bi urese ili šalove i odjeću ili tunike načinjenu od širokih pruga tkanine i tvorili “grimizno pletivo” s grimiznom strukturom, te su precizni govornici nazivali grimizne pruge novim imenom “filakterije”. (ibid., I, 15:1.4-5).
“Ali kroz vrijeme njihove nevinosti ili bezženstva, svaki bi pismoznanac imao određene vrpce (zavezane) na četiri kuta svoje odjeće, vezane (zato) da on bude iskrivljen. Jer svaki bi pismoznanac (sebi) dodijelio i odredio vrijeme za čistoću ili nevinost te bi imali te vrpce uglavnom zato da (time) daju javnu obavijest o (izvršavanju) svoje obaveze, kako nijedan (od njih bez nošenja tih vrpci) ne bi mogao položiti ruku na lažno posvećenje.” (ibid., 15:1.7).
“Pismoznanci imaju četiri ponavljanja Zakona. Jedan u ime proroka Mojsija, drugi (u ime) njihovog učitelja koji se zvao Akiba ili Bar Akiba, treći u ime Addana ili Annana koji se također zvao Juda i četvrti u ime sinova Hasmoneja. Bilo koje da su običaje oni izveli iz ta njihova četiri ponavljanja, kao predočenja da su mudri – oni su (zapravo) većinom glupi – hvalisanja su i veličanja i slavljenja i govorenja kao (da se radi) o najistaknutijem naučavanju.” (ibid., 15:2.1-2).
FARIZEJI
JOSIP FLAVIJE: ”Farizeji žive oskudno i preziru delicije u prehrani te slijede vodstvo razuma. I što je za njih propisano kao dobro, oni to i čine, te misle da se u praksi ozbiljno treba pridržavati diktata razuma. Oni također poštuju one koji su u godinama, te nisu tako hrabri da bi osporavali bilo koju stvar koju su ovi prethodno uveli. A kad utvrde da je sve stvari učinila sudbina, oni ne oduzimaju slobodu muškarcima da djeluju onako kako sami misle da treba djelovati, jer je njihovo shvaćanje da se Bogu svidjelo ljudima stvoriti temperament (slobodnu volju) kako bi oni radili ono što žele, tako da ljudi mogu djelovati krijeposno ili grješno. Oni također vjeruju da duše u sebi imaju besmrtnu strogoću, te da će pod zemljom doći nagrada ili kazna, u skladu s time da li su ljudi u svom životu živjeli krijeposno ili grješno, te da će ovi potonji biti zatvoreni u vječni zatvor, dok će oni prvi imati moć da uskrsnu i da ponovo žive. Zbog te su doktrine oni mogli jako utjecati na narod, i sve što su radili u vezi bogoštovlja, molitve i žrtve, činili su prema svojim smjernicama, tako da su im gradovi davali velika priznanja na račun njihovog cjelokupnog krijeposnog ponašanja, kako u aktivnostima njihovog života, tako i u njihovim naučavanjima.” (Židovske starine, XVIII, 1). ª
”Farizeji su oni koji se smatraju najvještijima u točnom tumačenju njihovih zakona. Sve pripisuju sudbini (ili providnosti) i Bogu, pa ipak dozvoljavaju da je ispravno djelovanje, ili suprotno od toga, uglavnom u ljudskoj moći, premda sudbina sudjeluje u svakoj akciji. Oni također kažu da su sve duše nepropadljive, ali da su duše dobrih ljudi samo premještene u druga tijela, dok su duše zlih ljudi predmet vječnog kažnjavanja.” (Židovski rat, II, 8/14). ª
HIPOLIT IZ RIMA: ”No tamo su također i drugi koji i sami prakticiraju židovske običaje, i to oboje, u odnosu na svoju društvenu klasu i što se tiče poštovanja zakona, a nazivaju se farizeji. Now the greatest part of these is to be found in every locality, inasmuch as, though all are styled Jews, yet, on account of the peculiarity of the opinions advanced by them, they have been denominated by titles proper to each.Sada se najveći dio njih nalazi na svakom lokalitetu, budući da su oni, iako se svi nazivaju Židovi, ipak na račun posebnosti mišljenja kojeg su oni unaprijedili, nazvani nazivom koji je svojstven svakom.These, then, firmly hold the ancient tradition, and continue to pursue in a disputative spirit a close investigation into the things regarded according to the Law as clean and not clean. Oni, dakle, čvrsto obdržavaju drevnu tradiciju i u svadljivom duhu nastavljaju voditi detaljnu istragu o stvarima koje se prema Zakonu smatraju čistima i nečistima. IAnd they interpret the regulations of the Law, and put forward teachers, whom they qualify for giving instruction in such things.II oni (po tom pitanju) tumače odredbe Zakona te postavljaju učitelje koje su kvalificirali za davanje instrukcija u takvim stvarima.These Pharisees affirm the existence of fate, and that some things are in our power, whereas others are under the control of destiny. Farizeji prihvaćaju postojanje sudbine, te da su neke stvari u našoj moći, dok su druge pod kontrolom sudbine. Oni tvrde da nIn this way they maintain that some actions depend upon ourselves, whereas others upon fate.na taj način neki postupci ovise o nama samima, dok drugi o sudbini. IBut (they assert) that God is a cause of all things, and that nothing is managed or happens without His will.II (oni tvrde) da je Bog uzrok svih stvari, te da ništa ne uspijeva ili se događa bez njegove volje. These likewise acknowledge that there is a resurrection of flesh, and that soul is immortal, and that there will be a judgment and conflagration, and that the righteous will be imperishable, but that the wicked will endure everlasting punishment in unqenchable fireOniOni isto tako priznaju da postoji uskrsnuće tijela i da je duša besmrtna, te da će biti Božji sud i veliki požar te da će pravednici biti neprolazni (vječni), a zli da će izdržavati vječnu kaznu u nezasitnom požaru.” (Opovrgavanje svih hereza, Glava XIV.–THE TENETS OF THE ESSENI. XXIII.). ª
EPIFANIJE IZ SALAMINE: ”Oni (farizeji) imaju iste ideje – mislim kao i pismoznanci (književnici) čije ime znači Učitelji Zakona, zato jer su pravnici sjedinjeni s njima. No ponovo, farizeji također misle drugačije jer su njihova naučavanja bila ambicioznija. Kada su neki farizeji prakticirali asketizam i označavali desetero–, osmero–, ili četverogodišnje razdoblje krijeposti ili suzdržavanja kao i pismoznanci, oni su češće nego pismoznanci izvodili slijedeću probu snage uz koju je išla stalna molitva – da, ako hoćete – izbjegnu nezgodan ili mokar san (vjerojatno da u snu ne ejakuliraju). Kako bi živjeli što je više moguće bez sna, oni bi napravili svoje krevete na klupama širokim samo pedalj i po njima se rastegli navečer, te ako bi zaspali i pali na pod, ponovo bi se podigli na molitvu. Drugi bi sakupili šljunak i razbacali ga ispod plahta kako bi ih on pikao da brzo ne zaspu i da ih prisili da budu budni. Zbog istog su razloga drugi imali čak i trnje za madrace.” (Panarion, I, 16:1.1-4).
”Oni su postili dva puta tjedno, drugog i petog dana. Plaćali su desetinu, davali prve plodove – one tridesetih i one pedesetih dana te su prikazivali žrtve i molitve bez propuštanja.” (ibid., 16:1.5).
“Imali su stil oblačenja o kojem sam prije govorio kod pismoznanaca (književnika) sa šalom, drugim ukrasima i ženskim ogrtačem, te su kao i književnici, nosili velike čižme i velike jezike na sandalama.
A oni su se nazivali farizeji jer su se odvojili od drugih posebnim dobrovoljnim ritualom u kojeg su vjerovali: “fareš” je hebrejska riječ za “odvajanje” (ibid., 16:1.6-7).
“Prihvaćali su uskrsnuće mrtvih te su vjerovali u anđele i Duha, ali kao ni ostali, ništa nisu znali o Sinu Čovječjem. No mnogo su im značile sudbina i astrologija. Da počnemo s ovim (drugim), oni su zamijenili grčka imena u astrologiji – u kojoj se nalazi pogrešno vjerovanje – s drugim imenima na hebrejskom. Na primjer, Helios je nazvan Čamah (Chammah) i Šemeš (Shemesh). Selena je (nazvana) Jareh (Jareach) ili Ha’l’banah i stoga je Mene – kalendarski “mjesec” nazvan “jareh,” dok je nebeski “mjesec” (luna) nazvan “mene,” isto kao i u grčkom”. Ares je Kokhab Okbol (Kokhabh Okbol); Hermes je Kokhab Čočmah (Kokhabh Chochmah); Zeus je Kokhab Ba’al (Kokhabh Ba’al); Afrodita je Zerva ili Lilit (Lilith) a Kronos je Kokhab Šab’tai (Kokhabh Shabb’tai). Oni također imaju i druge nazive za njega, ali ja ih ne mogu točno navesti.” (ibid., 16:2.1-3).
“Štoviše, ovdje su ponovo njihova hebrejska imena za ono što pogrešno isprazno smatraju kao planete, premda ih Grci, koji štetno vode svijet u bezbožnost, nazivaju znakovima zodijaka: Tela’, Sor, T’omin, Zar’tan, Ari, Betulah (Bethulah), Moznaim, ‘Akrabh, Kešet (Qesheth), G’di, Dalli, Daggim.
Slijedeći Grke bez svrhe, oni su, mislim farizeji, preveli iste nazive na hebrejski kako slijedi. Aries (Ovan) je ono što oni zovu Tela’; Taurus (Bik) je Sor; Gemini (Blizanci) su Tomim; Cancer (Rak) je Zar’tan; Leo (Lav) je Ari; Virgo (Djevica) je Bethulah; Libra (Vaga) je Moznaim; Scorpio (Škorpion) je Akrabh; Sagittarius (Strijelac) je Qesheth; Capricorn (Jarac) je G’di; Aquarius (Vodenjak) je Dalli; Pisces (Ribe) su Daggim.” (ibid., 16:2.4-5).
”Ali farizeji su u najgore mogućem položaju i izvanredno budalasti pošto oboje priznaju: sudbinu i proglašavaju pravedan Božji sud. Kako (istovremeno) može postojati Božji sud i sudbina? Mora biti jedno ili drugo. Ili postoji takva stvar kao što je sudbina i tada nema Božjeg suda, jer (čovjek) izvršitelj ne djeluje sam po sebi, nego djeluje pod utjecajem zakona sudbine. Ili drugačije, postoji Božji sud koji stvarno prijeti da će zakonima odlučivati o našem slučaju te da će zlotvori stati da im se sudi – s prihvaćanjem da će zakon biti pravedan i da je Božji sud apsolutno pouzdan. U tom slučaju sudbina ne znači ništa te nema nikakvog dokaza o njenom postojanju. (ibid., 16:3.3-5). ª
PRIKAZ SADUCEJA, PISMOZNANACA (KNJIŽEVNIKA) I FARIZEJA U EVANĐELJIMA
Ovdje navodimo i komentiramo neke od najznačajnijih prikaza saduceja, pismoznanaca i farizeja u evanđeljima kao i Ivanov i Isusov stav prema njima:
“Kad (Ivan) ugleda mnoge farizeje i saduceje gdje mu dolaze na krštenje, reče im: “Leglo gujinje! Tko li vas je samo upozorio da bježite od skore srdžbe? … Već je sjekira položena na korijen stablima. Svako dakle stablo koje ne donosi dobroga roda, siječe se i u oganj baca.
Ja vas, istina, krstim vodom na obraćenje, ali onaj koji za mnom dolazi jači je od mene. Ja nisam dostojan obuće mu nositi. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem. U ruci mu vijača, pročistit će svoje gumno i skupiti žito u svoju žitnicu, a pljevu spaliti ognjem neugasivim.” (Mt 3:7-12).
Komentar: Ovo je bila direktna Ivanova prijetnja farizejima i saducejima da će ih onaj koji dolazi (Isus), prema skoroj (Božjoj) srdžbi (koja zasigurno dolazi prema nekom proroštvu), zbog toga što ne donose dobrog ploda spaliti i vijačom izbaciti sa svoga gumna (iz Jeruzalema).
—————————-
“Pristupe k njemu (Isusu) farizeji i saduceji. Iskušavajući ga, zatraže da im pokaže kakav znak s neba. On im odgovori: “Uvečer govorite: ‘Bit će vedro, nebo se žari.’ A ujutro: ‘Danas će nevrijeme, nebo se tamno zacrvenjelo.’ Lice neba znadete rasuditi, a znakove vremena ne znate. Naraštaj opak i preljubnički znak traži, ali mu se znak neće dati doli znak Jonin.” Tada ih ostavi i ode.” (Mt. 16:1-4).
“Naraštaj opak i preljubnički znak traži, ali mu se znak neće dati doli znak Jone proroka. Doista, kao što Jona bijaše u utrobi kitovoj tri dana i tri noći, tako će i Sin Čovječji biti u srcu zemlje tri dana i tri noći. Ninivljani će ustati na Sudu zajedno s ovim naraštajem i osuditi ga jer se oni na propovijed Joninu obratiše, a evo, ovdje je i više od Jone! Kraljica će Juga ustati na Sudu zajedno s ovim naraštajem i osuditi ga jer je s krajeva zemlje došla čuti mudrost Salomonovu, a evo, ovdje je i više od Salomona!” (Mt. 12:40-42).
Komentar: Ovaj navod govori da farizeji i saduceji nisu znali timing nadolazeće srdžbe Božje. Znak Jonin ukazuje na sljedeće: Jona je tri dana i tri noći bio u utrobi ribe, a zatim je prema Jahvinoj naredbi pristao da propovijeda Ninivljanima da se pokaju ili će u protivnom za četrdeset dana nastupiti uništenje Ninive. Isus je kao i Jona tri dana i tri noći bio u utrobi zemlje, ali se za razliku od Ninivljana, Jeruzalemci nisu pokajali, te je za četrdeset dana (godina) nakon Isusove smrti i uskrsnuća (30. godine), došlo do uništenja Jeruzalema (70. godine).
—————————-
“Kaže im Isus: “Zar nikada niste čitali u Pismima:
Kamen što ga odbaciše graditelji
postade kamen zaglavni.
Gospodnje je to djelo –
kakvo čudo u očima našim!
Zato će se – kažem vam – oduzeti od vas kraljevstvo Božje i dat će se narodu koji donosi njegove plodove! (I tko padne na taj kamen, smrskat će se, a na koga on padne, satrt će ga.)”
Kad su glavari svećenički i farizeji čuli te njegove prispodobe, razumjeli su da govori o njima. I tražili su da ga uhvate, ali se pobojaše mnoštva jer ga je smatralo prorokom.“ (Mt. 21:42-46).
Komentar: Saduceji i farizeji shvatili su da im Isus prijeti da će im se oduzeti vlast, da će ih kamen zaglavni, tj. Isus, koga su graditelji odbacili, smrskati ili satrti!
—————————-
“I poče ih poučavati kako Sin Čovječji treba da mnogo pretrpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i nakon tri dana da ustane. Otvoreno im to govoraše.“ (Mk. 8:31-32).
”Reče: “Treba da Sin Čovječji mnogo pretrpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i treći dan da uskrsne.” (Lk. 9:22).
Komentar: To je bio scenarij koji je Isus realizirao. Ali autor toga scenarija nije bio Isus ili neki drugi onovremeni čovjek ili neka tadašnja grupa ljudi, nego je to bio Božji plan zapisan kod nekog od proroka (Izajija, Danijel). Isus je prema tom Božjem planu trebao biti odbačen od saduceja, farizeja i glavara narodnih (Sanhedrina), osuđen na smrt na križu i ubijen, provesti tri dana u utrobi zemlje i zatim uskrsnuti i time (30. g.) dati znak Jonin. To je očito trebao biti početak odbrojavanja, jer je četrdeset godina (dana) nakon toga provalila srdžba Božja i razorila Jeruzalem i Hram (70. god.) te otamo izgnala saduceje i farizeje i njihov nauk.
—————————-
“Stignu tako u Jeruzalem. On uđe u Hram i stane izgoniti one koji su prodavali i kupovali u Hramu. Mjenjačima isprevrta stolove i prodavačima golubova klupe. I ne dopusti da itko išta pronese kroz Hram. Učio ih je i govorio: “Nije li pisano: Dom će se moj zvati Dom molitve za sve narode? A vi od njega načinili pećinu razbojničku!”
Kada su za to dočuli glavari svećenički i pismoznanci, tražili su kako da ga pogube. Uistinu, bojahu ga se jer je sav narod bio očaran njegovim naukom. A kad se uvečerilo, izlazili su iz grada.“ (Mk. 11:15-19).
Komentar: Isus se ovdje prvo poziva na Jeremiju (7:11) i time govori o uzurpaciji Hrama od strane saduceja. Zatim se poziva na Izajiju (56:7) koji govori o proširenju štovalaca Boga, čime osim Židova, štovaoci trebaju obuhvaćati sve narode. Zbog toga Hram treba postati Dom molitve za sve narode, a ne samo za Židove.
—————————-
“Tada Isus prozbori mnoštvu i svojim učenicima: “Na Mojsijevu stolicu zasjedoše pismoznanci i farizeji. Činite dakle i obdržavajte sve što vam kažu, ali se nemojte ravnati po njihovim djelima jer govore, a ne čine. Vežu i ljudima na pleća tovare teška bremena, a sami ni da bi ih prstom makli. Sva svoja djela čine zato da ih ljudi vide. Doista, proširuju zapise svoje i produljuju rese. Vole pročelja na gozbama, prva sjedala u sinagogama, pozdrave na trgovima i da ih ljudi zovu ‘Rabbi’. Vi pak ne dajte se zvati ‘Rabbi’, jer jedan je učitelj vaš, a svi ste vi braća. Ni ocem ne zovite nikoga na zemlji jer jedan je Otac vaš – onaj na nebesima. I ne dajte da vas vođama zovu, jer jedan je vaš vođa – Krist. Najveći među vama neka vam bude poslužitelj. Tko se god uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponizuje, bit će uzvišen.” (Mt. 23:1-12).
Komentar: Osim što ovdje govori protiv pismoznanaca i farizeja, Isus učenicima kaže još jednu vrlo zanimljivu stvar – da čine i obdržavaju sve što im pismoznanaci i farizeji kažu (pretpostavljamo da im kaže da obdržavaju vjerske blagdane i rituale prema normativnom judaizmu Drugog Hrama), ali da se ne ravnaju prema njihovim djelima. Kao da Isusovi učenici pripadaju nekoj drugoj sljedbi, npr. onoj koja ima solarni kalendar, blagdane koji prema solarnom kalendaru padaju drugačije od blagdana Drugog Hrama te drugačiji ritual, ali da učenici u svrhu prikrivanja, trebaju obdržavati lunarni kalendar te blagdane i ritual Drugog Hrama.
—————————-
“Učenici dođoše prijeko, a zaboraviše ponijeti kruha. A Isus im reče: “Pazite, čuvajte se kvasca farizejskog i saducejskog!” … Tada razumješe kako im ne reče da se čuvaju kvasca krušnoga, nego nauka farizejskog i saducejskoga.“ (Mt. 16:5-12).
Komentar: Sasvim je sigurno da je farizejski i saducejski nauk bio vezan za lunarni kalendar i normativni judaizam Drugog Hrama. To je zasigurno bio taj njihov nauk kojeg su se učenici trebali čuvati.
—————————-
“Jao vama, pismoznanci i farizeji! Glumci (licemjeri) jedni! Zaključavate kraljevstvo nebesko pred ljudima; sami ne ulazite, a ne date ući ni onima koji bi htjeli.
Jao vama, pismoznanci i farizeji! Glumci jedni! Obilazite morem i kopnom da pridobijete jednog sljedbenika. A kad ga pridobijete, promećete ga u sina paklenoga dvaput goreg od sebe.
Jao vama! Slijepe vođe! Govorite: ‘Zakune li se tko Hramom, nije ništa. Ali ako se zakune hramskim zlatom, veže ga zakletva’. Budale i slijepci! Ta što je veće: zlato ili Hram što posvećuje zlato? Nadalje: ‘Zakune li se tko žrtvenikom, nije ništa. Ali ako se zakune darom što je na njemu, veže ga zakletva.’ Slijepci! Ta što je veće: dar ili žrtvenik što dar posvećuje? Tko se dakle zakune žrtvenikom, kune se njime i svime što je na njemu. I tko se zakune Hramom, kune se njime i Onim koji u njemu prebi-va. I tko se zakune nebom, kune se prijestoljem Božjim i Onim koji na njemu sjedi.
Jao vama, pismoznanci i farizeji! Glumci jedni! Namirujete desetinu od metvice i kopra i kima, a propuštate najvažnije u Zakonu: pravednost, milosrđe, vjernost. Ovo je trebalo činiti, a ono ne propuštati. Slijepe vođe! Cijedite komarca, a gutate devu!
Jao vama, pismoznanci i farizeji! Glumci jedni! Čistite čašu i zdjelu izvana, a iznutra su pune grabeža i pohlepe. Farizeju slijepi! Očisti najprije nutrinu čaše da joj i vanjština bude čista.
‘Jao vama pismoznanci i farizeji! Glumci jedni! Nalik ste na obijeljene grobove. Izvana izgledaju lijepi, a iznutra su puni mrtvačkih kostiju i svakojake nečistoće. Tako i vi izvana ljudima izgledate pravedni, a iznutra ste puni glume i bezakonja.
Jao vama, pismoznanci i farizeji! Glumci jedni! Gradite grobnice prorocima i kitite spomenike pravednicima te govorite: ‘Da smo mi živjeli u dane otaca svojih, ne bismo bili njihovi sudionici u prolijevanju krvi proročke.’ Tako sami protiv sebe svjedočite da ste sinovi ubojica proroka. Dopunite samo mjeru otaca svojih!
Zmije! Leglo gujinje! Kako ćete uteći osudi paklenoj? Zato evo ja šaljem vama proroke i mudrace i pismoznance. Jedne ćete od njih ubiti i raspeti, druge bičevati po svojim sinagogama i progoniti od grada do grada da tako na vas dođe sva pravedna krv, prolivena na zemlji od krvi Abela pravednoga pa do krvi Zaharije, sina Barahijina, kojega ubiste između Hrama i žrtvenika. Zaista, kažem vam, sve će to doći na ovaj naraštaj!
Jeruzaleme, Jeruzaleme, koji ubijaš proroke i kamenuješ one što su tebi poslani! Koliko li puta htjedoh okupiti djecu tvoju kao što kvočka okuplja piliće pod krila, i ne htjedoste. Evo, napuštena vam kuća. Doista, kažem vam, odsada me nećete vidjeti dok ne reknete: ”Blagoslovljen Onaj koji dolazi u ime Gospodnje!” (Mt. 23:13-39. Slično u Lk 11,49-51; Lk 13,34-35).
Komentar: Ista retorika protiv farizeja, kao i Ivanova: ”Zmije! Leglo guji-nje!. Iste prijetnje: Kako ćete uteći osudi paklenoj? Zaista, kažem vam, sve će to doći na ovaj naraštaj!” Takva Ivanova i Isusova retorika ima paralelu u retorici punoj mržnje Sinova svjetla iz Kumrana prema Sinovima tame (tj. prema vjerskom i političkom establišmentu iz Jeruzalema).
Isus farizeje naziva glumcima, podrazumijevajući time da samo glume pobožnost prema Bogu. To je slično karakteristici farizeja iz kumranskog Pešera Nahuma: ”oni koji istražuju glatkosti”.
—————————–
“Dok je on govorio, pozva ga neki farizej k sebi na objed. On uđe i priđe k stolu. Vidjevši to, farizej se začudi što se Isus prije objeda ne opra. A Gospodin mu reče: “Da, vi farizeji čistite vanjštinu čaše u zdjele, a nutrina vam je puna grabeža i pakosti. Bezumnici! Nije li onaj koji načini vanjštinu načinio i nutrinu. Nego, dajte za milostinju ono iznutra i gle – sve vam je čisto.
Ali jao vama, farizeji! Namirujete desetinu od metvice i rutvice i svake vrste povrća, a ne marite za pravednost i ljubav Božju. Ovo je trebalo činiti, a ono ne zanemariti.
Jao vama farizeji! Volite prvo sjedalo u sinagogama i pozdrave na trgovima. Jao vama! Vi ste kao nezamjetljivi grobovi po kojima ljudi ne znajući hode.”
“Nato će neki zakonoznanac: “Učitelju, tako govoreći i nas vrijeđaš.” A on reče: “Jao i vama, zakonoznanci! Tovarite na ljude terete nepodnosive, a sami ni da ih se jednim prstom dotaknete.
Jao vama! Podižete spomenike prorocima, a vaši ih oci ubiše. Zato ste svjedoci i sumišljenici djela svojih otaca: oni ih ubiše, a vi spomenike podižete! Zbog toga i kaza Mudrost Božja: ‘Poslat ću k njima proroke i apostole. Neke će poubijati i prognati – da se od ovog naraštaja zatraži krv svih proroka prolivena od postanka svijeta, od krvi Abelove do krvi Zaharije, koji je pogubljen između žrtvenika i svetišta.’ Da, kažem vam, tražit će se od ovoga naraštaja!
Jao vama, zakonoznanci! Uzeste ključ znanja: sami ne uđoste, a spriječiste one koji htjedoše ući.” Kad Isus izađe odande, stadoše pismoznanci i farizeji žestoko na nj navaljivati i postavljati mu mnoga pitanja vrebajući na nj, ne bi li štogod ulovili iz njegovih usta.“ (Lk. 11:37-54).
Komentar: Ovo je Lukina varijanta Matejevog prikaza. Ovome treba dodati Isusovu optužbu: ”Uzeste ključ znanja: sami ne uđoste, a spriječiste one koji htjedoše ući.” i ”Zaključavate kraljevstvo nebesko pred ljudima; sami ne ulazite, a ne date ući ni onima koji bi htjeli.”, koja se vjerojatno odnosi na farizejsko mijenjanje originalnih tekstova Biblije.
—————————-
“Tada pristupe k njemu učenici i kažu mu: “Znaš li da su se farizeji sablaznili kad su čuli tu riječ?” On im odgovori: “Svaki nasad koji ne posadi Otac moj nebeski iskorijenit će se. Pustite ih! Slijepi su, vođe slijepaca!“ (Mt 15:12-14).
Komentar: I ovaj Isusov citat govori o budućoj realizaciji prijetnje.
—————————-
Dalje navodimo još nekoliko citata koji su vezani za glumce (licemjere), tj. farizeje:
“Pazite da svoje pravednosti ne činite pred ljudima da vas oni vide. Inače, nema vam plaće u vašeg Oca koji je na nebesima. Kada dakle dijeliš milostinju, ne trubi pred sobom, kako to u sinagogama i na ulicama čine glumci (licemjeri) da bi ih ljudi hvalili. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću.” (Mt. 6:1-2).
“Tako i kad molite, ne budite kao glumci (licemjeri, tj. farizeji). Vole moliti stojeći u sinagogama i na raskršćima ulica da se pokažu ljudima. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. Ti naprotiv, kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svomu Ocu, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti.” (Mt. 6:5-6).
“I kad postite, ne budite smrknuti kao glumci (licemjeri). Izobličuju lica da pokažu ljudima kako poste. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. Ti naprotiv, kad postiš, pomaži glavu i umij lice da ne zapaze ljudi kako postiš, nego Otac tvoj, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti.” (Mt. 6:16-18).
“Tada pristupe Isusu farizeji i pismoznanci iz Jeruzalema govoreći: “Zašto tvoji učenici prestupaju predaju starih? Ne umivaju ruku prije jela!” On im odgovori: “A zašto vi prestupate zapovijed Božju radi svoje predaje? Ta reče Bog: Poštuj oca i majku! I: Tko prokune oca ili majku, smrću neka se kazni! A vi velite: ‘Rekne li tko ocu ili majci: Pomoć koja te od mene ide neka bude sveti dar, ne treba da poštuje oca svoga ni majku svoju.’ Tako dokinuste riječ Božju radi svoje predaje. Glumci (licemjeri), dobro prorokova o vama Izaija:
Narod me ovaj usnama časti, a srce mu je daleko od mene.
Uzalud me štuju naučavajući nauke – uredbe ljudske.”
Tada dozove mnoštvo i reče: “Slušajte i razumijte! Ne onečišćuje čovjeka što ulazi u usta, nego što iz usta izlazi – to čovjeka onečišćuje.” (Mt. 15:1-11).
“Kad se farizeji skupiše, upita ih Isus: “Što mislite o Kristu? Čiji je on sin?” Kažu mu: “Davidov.” A on će njima: “Kako ga onda David u Duhu naziva Gospodinom, kad veli:
Reče Gospod Gospodinu mojemu:
‘Sjedi mi zdesna
dok ne položim neprijatelje tvoje
za podnožje nogama tvojim?’
Ako ga dakle David naziva Gospodinom, kako mu je sin?” I nitko mu nije mogao odgovoriti ni riječi, niti se od toga dana tko usudio upitati ga bilo što.“ (Mt. 22:41-46).
Komentar: Navedeni citat je dio Ps. 110:1. Sad ćemo odgovoriti na ovo Isusovo pitanje na koje farizeji nisu znali odgovor:
David svoga potomka zove Gospodinom, tj. Bogom, zato, jer će buduća “mladica iz panja Jišajeva, izdanak iz njegova korijena“ (Iz. 11:1), “Dijete koje nam se rodilo, komu je na plećima vlast, a ime: Savjetnik divni, Bog silni. Otac vječni, Knez mironosni.“ (Iz. 9:5), prema svojim imenima biti:
- Savjetnik divni = odnosi se na Jahvu koji me savjetuje (Ps. 16:7)
- Bog silni = odnosi se na Jahvu
- Otac vječni = odnosi se na Jahvu
- Knez mironosni, komu će se vlast nadaleko sterat, a miru neće biti kraja nad prestoljem Davidovim, nad kraljevstvom njegovim. (Iz. 9:6), odnosi se na Davidova potomka, pomazanika, Mesiju, koji će na prijestolju Davidovu u svome kraljevstvu vječno vladati.
Znači, prema Iz. 9:5 to će novorođeno dijete biti i Bog (Savjetnik divni, Bog silni, Otac vječni) i Mesija, tj. Pomazanik te Davidov potomak. Zbog toga, dakle, David toga svoga potomka zove Gospodin (tj. Bog).
Kao dodatak farizejskom nerazumijevanju Ps. 110:1, Origenov suvremenik Simeon ben Lakiš komentirajući Br. 24:23, rekao je misleći na Isusa ”Jao onom koji uskrsne s titulom bog.” (Sanh. 106a).
A zapravo, taj isti Mesija i Davidov potomak, mladica iz panja Jišajeva, izdanak iz njegova korijena, koji je prema Izajiji (Iz. 9:5) ujedno bio i Bog, trebao je biti, prema tom istom Izajiji (Iz. 53), kao Sluga Jahvin koji je izrastao poput izdanka, poput korijena iz zemlje sasušene: prezren, odbačen od ljudi, zlostavljan, osuđen, podignut (na križ), proboden (čavlima), uklonjen iz zemlje živih i pokopan među zločincima. A nakon toga Izajijina pjesma o Sluzi Jahvinom kaže da je on trebao uskrsnuti (dići se od mrtvih) i produžiti svoje dane (svoj život):
“Al se Jahvi svidje da ga pritisne bolima,
Žrtvuje li život svoj za naknadnicu,
vidjet će potomstvo, produžit sebi dane
i Jahvina će se volja po njemu ispuniti.
Zbog patnja duše svoje vidjet će svjetlost
i nasititi se spoznajom njezinom.“ (Iz. 53).
Sve je to bilo napisano šest stoljeća prije Isusovog rođenja, a Isus je to samo realizirao; on taj čitav Božji plan o Sluzi Jahvinom kojeg je ostvario nije izmislio, niti samovoljno proglasio. No kako je Isus znao da upravo on to treba napraviti i zašto baš tada, ostaje da istražimo.
“A evo svjedočanstva Ivanova. Kad su Židovi iz Jeruzalema poslali k njemu svećenike i levite da ga upitaju: “Tko si ti?”, on prizna; ne zanijeka, nego prizna: “Ja nisam Krist.” Upitaše ga nato: “Što dakle? Jesi li Ilija?” Odgovori: “Nisam.” “Jesi li Prorok?” Odgovori: “Ne.” Tada mu rekoše: “Pa tko si da dadnemo odgovor onima koji su nas poslali? Što kažeš sam o sebi?” On odgovori: “Ja sam glas koji viče u pustinji: Poravnite put Gospodnji! kako reče prorok Izaija.”
A neki izaslanici bijahu farizeji. Oni prihvatiše riječ i upitaše ga: “Zašto onda krstiš kad nisi Krist, ni Ilija, ni Prorok?” Ivan im odgovori: “Ja krstim vodom. Među vama stoji koga vi ne poznate – onaj koji za mnom dolazi, komu ja nisam dostojan odriješiti remenje na obući.” To se dogodilo u Betaniji s onu stranu Jordana, gdje je Ivan krstio.“ (Iv. 1:19-28).
Komentar: Na temelju gornjeg odlomka i naročito rečenice ”među vama stoji koga vi ne poznate” mnogi istraživači smatraju da je Isus bio farizej. Mi također smatramo da je Isus pohađao farizejsku školu te da je na temelju takvog završenog školovanja nosio farizejsku titulu Rabbi, Učitelj, kojom su ga učenici i drugi u evanđeljima zvali. Marija Magdalena naziva ga čak Rabbuni (Iv. 20:14), što odgovara rabinskoj tituli Rabban u značenju ”najveći Rabi”.
Iz babilonskog Talmuda vidljivo je da je Isus bio rabinski student koji je, prema Talmudu, zastranio na loš put: ”Neka ne proizvedemo sina ili učenika koji bi se obesčastio kao Isus Nazaren.” (Ber. 17b; Sanh. 103a) te da se njegov farizejski učitelj zvao Jošua ben Perahyah (Sanh. 107b). To što se Isus, prema Talmudu obesčastio, očito se odnosi na to što je napustio sljedbu farizeja i ušao u sljedbu nazarena te na njegovu dobrovoljnu sramotnu smrt na križu.
—————————-
Ovdje treba dodati da su i u evanđeljima Isusa nazivali imenom nazaren (Nazarećanin): ”Rečeno je po prorocima: ”Nazivat će se nazaren.” [ναξωραιος], (Mt: 2:23); ”Ne plašite se! Vi tražite Isusa, nazarena, koji je bio raspet…” [ναξαρηνον] (Mk. 16:6); ”I ti si bio s nazarenom Isusom.” [ναξαρηνου] (Mk. 14:67). Treba reći da je Isus također kosu češljao kao nazaren s razdjeljkom na sredini glave.
Prema apokrifnom Evanđelju Isusovog djetinjstva, pogl. XX, prvi Isusov učitelj zvao se Zakej. Vjerujemo da je to bio onaj Zakej koji se kasnije u evanđelju pojavljuje pod imenom Zakej nadcarinik (Lk. 19:1-9) iz Jerihona, koji je zapravo bio nadporeznik, šef sakupljača poreza. Moguće da je taj Zakej bio otac Rabbana Johanana ben Zakeja koji je nakon razaranja Jeruzalema 70. godine u Jabni obnovio rabinski judaizam.
Također, treba reći da je jedna od najvažnijih Isusovih izreka “Sve, dakle, što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima. To je, doista, Zakon i Proroci.” (Mt. 7:12) odnosno “I kako želite da ljudi vama čine, tako činite i vi njima.” (Lk. 6:31), zapravo izreka najvažnijeg farizejskog učitelja Rabbi Hillela (oko 30. g.pr.Kr. – 10. god.): ”Ne čini drugima ono što ne želiš da oni tebi čine. To je čitav zakon, a ostalo su tumačenja.” ili ”Ono što je mrsko tebi, ne čini svojim bližnjima; to je čitav zakon. Sve ostalo su samo komentari.” Smatramo, dakle, da je najvažniji dio svog farizejskog školovanja Isus implementirao u osnovni dio svog naučavanja.
“A kad su farizeji čuli kako ušutka saduceje, okupiše se, a jedan od njih, zakonoznanac, da ga iskuša, upita: “Učitelju, koja ja zapovijed najveća u Zakonu?” A on mu reče: “Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim.’. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: ”Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga.’. O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci.” (Mt. 22:34-40).
Komentar: Gornja je Isusova izreka također na tragu izreke rabbi Hillela ili njena proširena varijanta.
—————————-
‘Sav narod koji ga je (Ivana) slušao, pa i carinici, uvidješe pravednost Božju: pokrstiše se Ivanovim krstom. A farizeji i zakonoznanci, ne pristajući da ih Ivan krsti, osujetiše Božju nakanu koju je imao s njima.” (Lk. 7:29-30).
Komentar: Ukoliko je gornji tekst ispravan, onda on govori da je Božji naum bio da farizeje spasi od nadolazeće srdžbe Božje. Odbijajući Ivanovo krštenje i time svoje pokajanje, oni su radili u prilog kasnije Božje srdžbe protiv njih.
No vjerojatno je u tekstu nekada pisalo ”ne osujetiše” ili ”učvrstiše”, što bi bilo u skladu s ostalim navedenim Ivanovim i Isusovim citatima protiv farizeja. Zbog toga izgleda da je ovaj navod prošao kroz kasniju redaktorsku izmjenu.
—————————-
‘Uistinu kažem vam: ne bude li pravednost vaša veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja, ne, nećete ući u kraljevstvo nebesko.” (Mt. 5:20).
Komentar: Sada je, na temelju prednjeg istraživanja jasno, da su između Isusa i njegovih učenika s jedne strane te saduceja i farizeja s druge strane bile nepremostive fundamentalne razlike kao i neprijateljstvo koje je išlo do istrebljenja.
SADUCEJI, PISMOZNANCI I FARIZEJI U SVITCIMA S MRTVOG MORA
Iako ih eksplicitno ne navodi po imenu nego ih naziva ”Sinovi tame” i ”ljudi iz kruga Belijala”, kumranska je zajednica smatrala da su pogledi na svijet i učenja vladajućih saduceja i farizeja neistiniti i pogrešni pošto su izmijenili nauk Božji. Zatim da njih ”ljude pakla u duhu skrivenom” treba vječno mrziti, ali ne i suprotstavljati im se u vremenu prije ”kraja dana”, sve dok ne dođe ”dan osvete Božje” i ”dan suda Božjega”, kada će ”u dan osvete” članovi zajednice ”revni za Zakon”, tj. ”zeloti Zakona” pokrenuti Sveti rat protiv vladajućih saduceja, farizeja i svih drugih iz kruga Belijala u Judeji te Kitima (Rimljana) i njihovih stranih pomagača, sve do njihovog potpunog uništenja i istrebljenja:
”… jer oni su tumači laži i proroci prijevare, pomišljaju na Belijala da bi izmijenili Nauk Tvoj, koji si s lakoćom utuvio narodu svom. Jer oni će uskratiti napitak znanja žednima i žedne će napojiti kvasinom da bi Bog vidio zabludjelost njihovu … i oni će mucavo, jezikom stranim govoriti narodu Tvom. Luda i prijevarna sva su djela njihova, jer nisu slušali glas Tvoj i neposlušahu riječi Tvoje, nego rekoše za proročanstvo znanja da nije istinito, a za put srca Tvoga da nije taj …” (Zahvalnice, (4) 9-18).
”… A ovo su načela Puta umnika u ova vremena (tj. prije ”kraja dana”), kako za ljubav, tako i za mržnju njegovu; Vječna mržnja prema ljudima pakla u duhu skrivenom: prepustiti im imetak i trud ruku, kao što to čini sluga gospodaru, smjeran pred onim koji ga tlači, i biti čovjek revan na Zakonu, čije će vrijeme doći u dan osvete … Neka sud Božji isčekuje vazda, u muci i nevolji neka blagoslivlje Stvoritelja svoga i što god se dogodi, neka propovijeda o milosrđu njegovu (Pravilnik zajednice, XIII (9) 21).
”I neka je prok(l)et Belijal zbog nauma mržnje i neka je uklet on zbog grješnih postupaka svojih, i neka su prokleti svi koji su duha njegova kruga u naumu zloće svoje i ukleti neka su u svakom naumu sramnom, nečistom djelu svom – jer njihova je sudbina tama, a sudbina Božja je svjetlo (vje)čno.” (Ratni svitak, XVIII:4-6).
”Jer ovo je vrijeme nevolje za Izra(el, označeni č)as rata protiv svih naroda. Za one iz kruga Božjeg vječno izbavljenje, a uništenje za sve narode zle. I svi koji su priprav-(ni) za rat neka pođu i neka se ulogore protiv kralja Kitejaca i protiv sve vojske Beli-jalove koja se sjatila s njime, u dan (osvete) mačem Božjim” (Ratni svitak, XXII:1-3).
”A u čas Božji zasvijetlit će uzvišenost Njegove veličine do svih krajeva s(vjetova), za mir i blagoslov, čast i radost i dug život Sinova svjetla. I u dan pada Kitejaca bit će bitka i veliko krvoproliće pred Bogom Izraelovim. Jer to je dan označen odavna za rat istrebljenja Sinova tame, u njemu će se sukobiti u velikom pokolju pleme anđela i zajednica ljudi – Sinova svjetla – i oni iz kruga tame, borit će se međusobno za moć Božju uz glase velikog mnoštva i bojnih pokliča anđela i ljudi u taj strašni dan. I bit će to vrijeme s(ilne) nevolje za narod Božjeg otkupljenja, ali unatoč svim nevoljama ništa se ne može zbiti takvoga što ne bi pospješivalo vječno otkupljenje.
I u dan njihovog boja s Kitejcima iz(aći će u po)kolj. U ratu će u tri kruga nadjačati Sinovi svjetla da poraze zlo a u tri će se potpasati vojska Belijalova da bi nadjačala krug (svjetla. A la)ka pješadija klonut će duhom i moć Božja osna(žit će) sr(ca Sinova tame), ali u sedmom krugu velika Božja ruka slama (Belijala i sv)e anđele njegove vladavine i sve ljude (njegova kruga …) (i slava Božja sa zajednicom) svetih pojavit će se na pomoć (Sinova svjetla, ljudi) istine, radi uništenja Sinova tame iz (kruga Belijalova … ve)liko mnoštvo i boj(ni zov anđela) pomoći će u svemu (…)”. (Ratni svitak, II:8-17).
To što su Sinovi tame ”izmijenili Nauk Tvoj, koji si s lakoćom utuvio narodu svom” odnosi se na promjenu kalendara, promjenu određivanja blagdana te uvođenje u ritual žrtvovanja klanica odnosno na to što je normativan judaizam nakon babilonskog ropstva napustio do tada primjenjivan solarni kalendar od 364 dana i počeo primjenjivati asirsko-babilonski lunarni kalendar zajedno s asirsko-babilonskim nazivima mjeseci, nakon čega su se svi blagdani određivali prema tom kalendaru. Suprotno od toga, kumranska je zajednica godine i blagdane određivala prema starom solarnom kalendaru te nije žrtvovala niti jela meso.
Stari kalendar naveden u Mojsijevu Petoknjižju imao je naziv samo za prvi mjesec: abib (Izl. 13:4, 23:15, 34:18; Pz. 16:1), dok su svi drugi mjeseci imali samo redne brojeve: drugi, treći, četvrti, peti … dvanaesti.
Prema Knjizi Jubileja i Knjizi proroka Henoka, solarni je kalendar uspostavio Jahve te odredio da godina ima 52 tjedna odnosno četiri kvartala po trinaest tjedana te dvanaest mjeseci po 30 dana plus četiri dana sjećanja (koji su se dodavali na kraju svakog kvartala) te da prema tom kalendaru Djeca Izraelova trebaju slaviti Blagdane (Knjiga Jubileja, VI, 18-32 i Henok 1, pogl. 74-78):
”I svih propisanih dana bit će za pedeset dva tjedna i (time će) čitava godina biti kompletirana. To je propisano i urezano na 31 nebesku ploču.
I nema zanemarivanja (ove zapovjedi) niti u jednoj godini iz godine u godinu.
I zapovijedam tebi Djeco Izraelova da promatrate godine u skladu s tim računanjem: tri stotine i šezdeset četiri dana činit će potpunu godinu te neće poremetiti njezino vrijeme (godišnja doba), od njezinih dana (ekvinocija i solsticija) do njezinih blagdana, jer sve će padati u skladu s njihovim pravim vremenom, i niti jedan dan neće biti izvan toga, niti će se poremetiti bilo koji blagdan.” (Knjiga Jubileja, VI, 29-32).
O tome da će Izraelci napustiti ovakav kalendar koji im je dao Jahve i primijeniti lunarni kalendar, govori sam Jahve Mojsiju u knjizi Jubileja:
”A oni će zaboraviti Moj Zakon i Moje Zapovijedi i Moj Sud te će zastraniti u pogledu prvih dana mjeseca i subota i blagdana i jubileja i uredbi.” (Knjiga Jubileja, I, 13). Zatim anđeo Jahvin u istoj knjizi o tome dalje kaže:
”Ali ako oni to (solarni kalendar od 364 dana) zanemare i ne pridržavaju se Njegove zapovjedi, oni će (primjenom drugačijeg kalendara) poremetiti sva njena godišnja doba te će godine biti izbačene iz toga (reda) i zapustiti će svoje zakone. …
Jer bit će onih koji će ohrabrivati da se promatra mjesec – kako on narušava godišnja doba i kako dolazi iz godine u godinu deset dana prerano. Zbog tog će razloga godine doći na njih (urušit će im se na glavu) kad budu poremetili (solarnu godinu) i od odvratnog dana (primjenom lunarnog kalendara) napravili dan svjedočenja i od nečistog dana blagdan, te će (time) pomiješati sve dane, sveti s nečistim i nečisti sa svetim, jer će ići ukrivo što se tiče mjeseci i subota i blagdana i jubileja.
Iz tog sam ti razloga zapovjedio i tebi posvjedočio, da ti možeš svjedočiti njima, jer poslije tvoje smrti (to) će tvoja djeca poremetiti, tako da godina ne će imati tri stotine i šezdeset četiri dana, zbog čega će oni ići ukrivo što se tiče prvih dana mjeseca i godišnjih doba i subota i blagdana te će jesti sve vrste krvi sa svim vrstama mesa.” (Knjiga Jubileja, VI, 33-38).
Jahve je još prilikom Saveza kojeg je sklopio s Noom zabranio da se jede meso u kojem se nalazi krv: ”Samo ne smijete jesti mesa u kojem je još duša, to jest njegova krv.” (Post. 9:4).
Kao što smo rekli, poslije babilonskog ropstva u judaizam Drugog Hrama uveden je asirsko-babilonski lunarni kalendar koji je trajao 354 dana (12 lunarnih mjeseci po prosječno 29,5 dana). On se temeljio na optičkom promatranju mladog mjeseca pomoću čega su određivani prvi dani mjeseca, Nova godina, kao i blagdani. Time je godina u godinu dolazila deset dana prerano (364-354 dana), čime se poremetilo određivanje godišnjih dana, mjeseci, doba i blagdana. Mjeseci su od tada nosili asirsko-babilonska imena: nisan, ijar, šivan, tamuz, ab, elul, tišri, česvan, kislev, tebat, šebat, adar.
Tek se u rabinskom judaizmu na kraju četvrtog stoljeća takvom kalendaru počelo dodavati po jedan dodatni mjesec svake tri godine odnosno dodavano je sedam mjeseci u devetnaest godina. Taj je kalendar zajedno s asirsko-babilonskim nazivima mjeseci i danas u upotrebi te se mjesec koji dodaje naziva adar II.
Prema Knjizi jubileja Noin je potop trajao od 17. dana drugog mjeseca neke godine do 17. dana drugog mjeseca sljedeće godine (na taj je dan zemlja postala ponovno suha), tj. trajao je punu godinu dana, dok je sam Noa izašao iz korablje 27. dana drugog mjeseca (Knjiga Jubileja, 5:23, 31, 32). Prema danas važećoj Bibliji potop je trajao godinu i deset dana – od 17. dana drugog mjeseca 600. godine Noina života (Post. 7:11) do 27. dana drugog mjeseca 601. godine Noina života – na taj je dan zemlja postala ponovno suha (Post. 8:14. Treba reći da u našoj katoličkoj Bibliji stoji pogrešan navod: sedamna-estog dana), što indicira da je originalni tekst Mojsijeva Petoknjižja izmijenjen na način da su solarni kalendar i godina od 364 dana iz originalnog Petoknjižja zamijenjeni lunarnim kalendarom i godinom od 354 dana s dodatkom od deset dana. To se vidi iz sljedećeg: od 17. dana drugog mjeseca 600. godine Noina života do 27. dana drugog mjeseca 601. godine Noina života = godina i deset dana, tj. to je 354 dana lunarnog kalendara + 10 dana = to je 364 dana starog solarnog kalendara odnosno to je puna godina dana koliko je zapravo trajao potop prema Knjizi Jubileja.
Treba napomenuti da je kalendar bio i ostao iznimno važna materija – ”jer se kaže da kad netko kontrolira kalendar, njegove blagdane i rituale, kontrolira i društvo” (The Dead Sea Scrolls Unecovered, Robert Eisenman i Michael Wise).
Komentar: Na temelju prezentiranog vidljivo je da su optužbe i prijetnje Ivana i Isusa protiv saduceja i farizeja u evanđeljima na istoj valnoj dužini s optužbama i prijetnjama kumranske zajednice protiv istih (Sinova tame) u tekstovima Svitaka s Mrtvog mora:
I jedni i drugi optužuju ih da su leglo gujinje /ljudi pakla u duhu skrivenom;
i jedni i drugi optužuju ih da su glumci /da su prijevarna sva djela njihova;
i jedni i drugi optužuju ih da izvana ljudima izgledaju pravedni, a iznutra su puni glume i bezakonja /da su tumači laži i proroci prijevare;
i jedni i drugi optužuju ih da su izmijenili nauk Božji (Božji kalendar);
i jedni i drugi optužuju ih da su uzeli ključ znanja, pri čemu sami nisu ušli, a spriječili su one koji htjedoše ući /uskratili su napitak znanja žednima (falsificirali su Petoknjižje svugdje zamijenivši reference i odredbe solarnog kalendara odredbama lunarnog kalendara te ritual žrtvovanja);
i jedni i drugi prema njima osjećaju vječnu mržnju;
i jedni i drugi prijete im da protiv njih dolazi skora srdžba /dan osvete Božje i dan suda Božjega;
i jedni i drugi im prijete da će oni od saduceja i farizeja koji padnu na kamen zaglavni (Jahvu, Isusa), smrskati se, a na koga on padne, da će ga satrti /da će doći do velikog pokolja i uništenja Sinova tame;
i jedni i drugi im prijete da će krv od Abela pravednoga pa do krvi Zaharije doći na ovaj naraštaj /da će u dan osvete doći do istrebljenja Sinova tame.